Uticaj zoonoza na ljude

Zoonoze su bolesti domaćih i divljih životinja koje se u prirodnim uslovima mogu prenijeti na ljude. Interakcije između ljudi, životinja i okoline koje ih okružuje utječu na zdravlje populacije te mogu uzrokovati bolesti. U održavanju zoonotskih infekcija i bolesti u prirodi bitnu ulogu igraju životinje. Zoonoze uzrokuju bakterije, virusi, paraziti i sl. koji se mogu sa životinja prenijeti na ljude najčešće direktnim kontaktom, hranom, vodom i vektorima.

Bolesti prirodnih žarišta se javljaju u određenim geografskim područjima u kojima prijeko trebaju biti zadovoljeni ekološki uslovi (abiotički: klimatski, padavine, vodeni tokovi, tlo uz biotičke: biljne i životinjske zajednice) da bi se uzročnik bolesti tamo mogao trajno održavati. U prirodnom žarištu dolazi do odnosa među vrstama u biocenozi koja obuhvaća životinje domaćine kao izvor patogenih uzročnika, hematofagne insekte koji imaju ulogu vektora te osjetljive životinje koje su recipijenti, a uzročnik bolesti cirkulira između različitih vrsta.

Zoonoze se klinički mogu manifestirati od blagog do teškog oblika bolesti poput ostalih zaraznih bolesti, a neke mogu imati fatalan završetak. Na pojavu zoonoza u svijetu pa tako i kod nas utječu različiti faktori kao što su klimatske promjene koje dovode do globalnog zatopljenja, intenzivna međunarodna putovanja i trgovina uz razmjenu roba i usluga među državama i kontinentima, povećanje prirasta i gustoće humane populacije uslijed intenzivne urbanizacije, kao i različitih životinjskih vrsta iz njihovog prirodnog kretanja, bolja prilagodba različitih mikroorganizama, invazivno širenje i prilagodba vektora na nove uslove. Veliki uticaj na pojavu zoonoza imaju različite prirodne katastrofe kao što su poplave, požari, različite oluje i sl. uz ratna zbivanja s posljedičnim masovnim migracijama koje sveukupno sagledavajući mogu dovesti do brojnih posljedica različitih razmjera.

Osim poznate profesionalne izloženosti zoonozama različitih struka kao što su poljoprivredna, veterinarska, šumarska i brojne druge, promjena načina života ljudi u smislu aktivnijeg provođenja slobodnog vremena u rekreativnim aktivnostima najčešće u prirodnom okruženju (izletnici, lovci, planinari i sl.) utječe na povećanu mogućnost izloženosti različitim zoonozama.

Sve veću prijetnju zdravlju stanovništva čine nove ili emergentne bolesti koje se pojavljuju prvi put u populaciji na nekom području, kao i zapostavljene ili reemergentne bolesti koje se ponovo ciklički pojavljuju nakon određenog vremenskog razdoblja na određenim prostorima na kojima su prethodno nestale ili su bile iskorijenjene.

Svakodnevna međunarodna putovanja s kontinenta na kontinent uzrok su stalne mogućnosti unosa različitih uzročnika zaraznih bolesti u našu zemlju što uz brojne različite navedene faktore i bolje dijagnostičke prilike pogoduje pojavi ne samo sporadičnih oboljenja već i epidemija emergentnih i reemergentnih zoonoza s većim brojem oboljelih nego do sada kako u svijetu tako i u evropskim državama te kod nas u Bosni i Hercegovini.

Globalno zatopljenje i posljedične klimatske promjene neposredno i posredno utječu na zdravlje ljudi i životinja. Povišenje temperature i vlage ima velik učinak na biologiju i ekologiju vektora poput komaraca, komarčića i krpelja. Promjene okoline omogućuju brži razvoj razvojnih stadija vektora, a samim time veći broj generacija što u prisutnost životinjskih rezervoara pospješuje izlaganje ljudi većem broju uboda i prenosa bolesti.

Krpelji se smatraju, nakon komaraca, najvažnijim vektorima bolesti ljudi i životinja. Osim mehaničkog i toksičnog učinka na ljude i životinje, krpelji su biološki i mehanički vektori brojnih uzročnika bolesti. Oni omogućuju prijenos bakterija, rikecija, protozoa i virusa (npr. Borrelia burgdorferi s.l., Francisella tularensis, Babesia spp., Theileria spp., Anaplasma spp., Ehrlichia spp., Rickettsia spp.). Ne prenose svi krpelji sve patogene već postoji “specijaliziranost” pojedinih mikroorganizama prema pojedinim vrstama krpelja kojih je danas opisano 907 vrsta.

Bolesti koje su bile ograničene samo na tropska područja sada se sve više šire na  druga područja gdje ih do sada nije bilo ili nisu bila dokazana. Izvrstan primjer predstavljaju erlihioze i anaplazmoze, bolesti uzrokovane vrstama roda Anaplasma (A.) i Ehrlichia (E.). Pojavom tih bolesti  je prepoznata njihova važnost u humanoj medicini.

Vektorske bolesti (VBD) predstavljaju glavnu prijetnju zdravlju društava širom svijeta. Uzrokuju ih paraziti, virusi i bakterije koje na ljude prenose komarci, pješčane muhe, triatominski kukci, crne muhe, krpelji, buhe, krpelji, grinje, puževi i uši. Glavni globalni VBD-ovi koji utiču na ljude uključuju malariju, denge, limfnu filarijazu, Chagasovu bolest, onkocerkijazu, lišmanijazu, chikungunya, bolest virusa Zika, žutu groznicu, japanski encefalitis i shistosomijazu. U Europskoj regiji WHO-a, VBD-ovi poput lišmanijaze, groznice zapadnog Nila, hemoragijske groznice Krimsko-Konga, lajmske borelioze i encefalitisa koji se prenose krpeljima i dalje uzrokuju opterećenja u javnom zdravlju u mnogim zemljama.

Evropska regija WHO, koja se sastoji od 53 države članice i proteže se od Grenlanda do Ruske Federacije i od Sredozemlja do Baltičkog mora, endemična je za mnoge vektorske bolesti. Široka raznolikost klime i topografije, tipična za tako veliku i vrlo raznoliku geografsku regiju, pruža bogate biološke niše za mnoge različite članove člankonožaca, kao i pridružene parazite i patogene. Historijski gledano, ti su uvjeti doveli do široko rasprostranjenih vektorskih bolesti u regiji, često s velikom prevalencijom.

Nakon nestanka kuge i žute groznice u prošlim stoljećima, većina VBD eliminirana je iz zapadnih dijelova Evropske regije WHO ubrzo nakon Drugog svjetskog rata; u mnogim istočnim i južnim dijelovima regije uklanjanje VBD postignuto je nedavno ili je još uvijek u toku. Godine 2016. regija je proglašena slobodnom od autohtonog prijenosa malarije. Uvođenje invazivnih vektorskih komaraca, zajedno s geografskim širenjem nekih izvornih vektorskih komaraca, znatno je povećalo prijetnju ponovnim pojavom VBD u Evropskoj regiji. Najviše zabrinjava brzo širenje geografskog područja Aedes albopictus, kao i izvještaji o uspostavljanju Ae. aegypti uz obalna područja crnomorske regije i na Madeiri (Portugal).

Rastući broj putnika koji se kreću između zemalja Evropske regije i zemalja izvan regije koje su endemične za razne VBD povećava rizik od uvoza bolesti. Jedan od primjera za to je izbijanje chikungunye u Italiji 2007. godine, kada je putnik iz Indije stigao s virusom i zarazio lokalno stanovništvo Ae. albopictus; ovo je bio početak izbijanja chikungunye s približno 500 slučajeva. Nakon toga, autohtoni slučajevi chikungunya u Evropi zabilježeni su 2010. i 2014. godine, a najnoviji napadi u Italiji i Francuskoj 2017. godine. U proteklom desetljeću manji broj zemalja je također doživjelo nekoliko slučajeva autohtone denge.

Zoonoze kao što su bruceloza ili tuberkuloza goveda, u Evropi kao i u Bosni i Hercegovini se desetljećima kontroliše mjerama na temelju zakona EU-a, preporuka Svjetske organizacije za zdravlje životinja (OIE) i nacionalnog zakonodavstva. Kao rezultat toga na području EU, stoka službeno je slobodna od bruceloze i goveđe tuberkuloze od 1999. godine, zahvaljujući uspješnim programima suzbijanja. Međutim, najčešće zoonotske bolesti kod ljudi trenutno su infekcije uzrokovane proljevnim patogenima poput Campylobacter i Salmonella, koji se uglavnom unose hranom. Kontrola ovih patogena unutar životinjskih zaliha je teška, jer životinje koje proizvode hranu mogu biti kolonizirane, a da same ne budu bolesne.

Specifični programi nadzora osiguravaju inspekcije zdravstvenog stanja životinja širom zemlje koristeći statistički utemeljene planove uzorkovanja. Federalno ministarstvo za poljoprivredu kao i Federalno ministarstvo zdravstva pokreće programe praćenja učestalosti zaraznih patogena kod takvih životinja i hrane koja su domaćini tih patogena i koje bi mogle poslužiti kao sredstvo za zarazu ljudi. Prikupljeni podaci zatim se koriste za izradu strategija kontrole i prevencije.

Zbog sve češće globalizacije zoonoza, međunarodna saradnja je preduslov uspješne prevencije, nadzora i kontrole nad ovim oboljenjima, a kontrolni programi koji se implementiraju samo na području jedne zemlje daju veoma ograničene i nedovoljne efekte.