Kretanje je ključ za čuvanje zdravlja kostiju i prevenciju osteoporoze. Redovna fizička aktivnost ne samo…
Animalni otpad
Upravljanje i zbrinjavanje nusproizvoda i otpada životinjskog porijekla predstavlja važno pitanje u oblasti veterinarstva i oblasti ekologije budući da nusproizvodi i otpad životinjskog porijekla predstavljaju potencijalni rizik zbog izbijanja zaraznih bolesti i narušavanja životnih uslova. Iz ovih razloga, uređenje sistema zbrinjavanja i upravljanja nusproizvodima i otpadom životinjskog porijekla jedan je od prioriteta u interesu zaštite javnog zdravlja, zdravlja životinja i zdravlja okoliša.
Osim toga, uređenje ovog problema predstavlja za Bosnu i Hercegovinu (BiH) izazov u kontekstu evropskih integracija i izvoza namirnica životinjskog porijekla u Evropsku uniju (EU), budući da je ovo pitanje striktno uređeno u EU i predstavlja dio pravne stečevine EU.
Životinjski otpad obuhvata dijelove tijela ili leševe životinja ili riba, te otpadne životinjske proizvode koji nisu namijenjeni direktnoj ljudskoj konzumaciji, isključujući fekalije. Otpadna životinjska materija predstavlja tekući i kruti izmet i stajnjak.
Nusproizvodi životinjskog porijekla (eng. animal by-products – ABP) su cijeli životinjski trupovi ili dijelovi trupova ili proizvodi životinjskog porijekla koji nisu namijenjeni ishrani ljudi, uključujući jajne ćelije, embrione i sjeme za osjemenjavanje životinja.
Otpad životinjskog porijekla predstavlja organski materijal koji se pod atmosferskim uticajem brzo razgrađuje uz stvaranje gasova neugodnih mirisa (amonijak, sumporvodonik) i drugih proizvoda raspadanja (masne kiseline, aromatične kiseline), koji direktno ili indirektno zagađuju sve elemente okoliša: zrak, tlo i vodu. Takva mjesta postaju staništa pasa lutalica, glodara, lešinara i insekata.
Nusproizvodi i otpad životinjskog porijekla moraju biti razvrstani u propisane kategorije prema nivou rizika po veterinarsko javno zdravstvo i zdravlje životinja na tri kategorije:
- Materijal Kategorije 1 (npr. domaće i divlje životinje kada se sumnja da su zaražene bolestima koje se mogu prenijeti na ljude ili životinje, kao što je BSE; nusproizvodi koji sadrže ostatke kontaminanata; prikupljeni tokom tretmana otpadnih voda i dr.),
- Materijal Kategorije 2 (npr. stajsko đubrivo; nusproizvodi koji sadrže ostatke veterinarskih lijekova i kontaminanata; uginule životinje, osim onih za klanje ili ubijenih za ishranu ljudi, uključujući ubijene životinje u svrhu kontrole bolesti; fetusi; jajne ćelije, embrioni i sjeme za osjemenjavanje životinja, koji nisu namijenjeni za osjemenjavanje; uginuli pilići u ljusci jajeta; proizvodi životinjskog porijekla koji više nisu za ishranu ljudi zbog prisutnosti stranih tijela u tim proizvodima i dr.) i
- Materijal Kategorije 3 (npr. trupovi i dijelovi zaklanih životinja ili u slučaju lovne divljači tijela ili dijelovi ubijenih životinja koji nisu za ishranu ljudi iz komercijanih razloga; dijelovi trupa, koji su ocijenjeni kao neupotrebljivi za ishranu ljudi; glave peradi; kože, uključujući odstranjene dijelove prilikom obrade koža, rogovi i noge; čekinje svinja; perje; krv životinja zaklanih u klaonici; odmašćene kosti; čvarci; mulj iz separatora ili centrifuge za preradu mlijeka; ugostiteljski ostaci i dr.).
Prema podacima datim u “Studiji izvodljivosti zbrinjavanja otpada životinjskog porijekla na području Zeničko-dobojskog kantona sa planom aktivnosti“ (INZ, 2019.), procjenjuje se da se samo na području ZDK godišnje produkuje cca 23.000 tona/god nusproizvoda i otpada životinjskog porijekla, a na području BiH oko 97,500 t/god.
Od ukupno proizvedene količine otpada životinjskog porijekla, samo mali dio se odnosi na infektivni animalni otpad (oko 2 posto), dok se veći dio odnosi na otpad iz proizvodnih procesa sa farmi, iz klaonica, pogona za preradu mesa i proizvodnju proizvoda od mesa, kao i pogona za proizvodnju proizvoda od kože i drugo.
Pored svega navedenog, poseban problem predstavlja i đubrivo ili stajnjak sa farmi, koji se ubraja u kategoriju II animalnog otpada. Uglavnom se stajnjak upotrebljava za kultivisanje poljoprivrednog zemljišta, ali količina primijenjenog stajnjaka često prevazilazi ono što usjevi mogu uzimati, ostavljajući ostatak da „pobjegne“ u zrak ili u površinske vode. Takav zastarjeli i nepravilan tretman animalnog otpada može dovesti do ozbiljnih problema zagađenja okoliša.
Trenutno ne postoji uspostavljen sistem upravljanja nusproizvodima i otpadom životinjskog porijekla u BiH.
Poznato je da se većina otpada životinjskog porijekla, od oko 75-80 posto, zbrinjava i odlaže u jamama grobnicama, stočnim grobljima, ali i na komunalnim deponijama, u koritima vodotokova, na šumskom zemljištu, poljoprivrednom zemljištu i drugim lokacijama. Sve ove lokacije su djelomično uslovne ili ipak nisu uslovne za zbrinjavanje ovih kategorija otpada i ne zadovoljavaju standarde BiH i EU za zbrinjavanje otpada životinjskog porijekla.