Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti obavezuje osobe, koje na svojim radnim mjestima u proizvodnji ili prometu hrane dolaze u dodir s hranom, da moraju imati osnovna znanja o zdravstveno jispravnosti hrane i ličnoj higijeni.
Zdravstveni odgoj je dugotrajan process mijenjanja stečenih životnih navika kako bi se unaprijedila zdravstvena kultura stanovništva. Naime, za razliku od zdravstvenog aobrazovanja ili prosvjećivanja, koje daje informaciju ili znanje o nekom zdravstvenom pojmu ili posljedici određenog ponašanja, zdravstveni odgoj nastoji tu informaciju ugraditi u ponašanje pojedinca da ju ovaj prihvati kao novu korisnu životnu naviku.
Upravo u toj definiciji zdravstvenog odgoja leži odgovor na često pitanje polaznika „kursa higijenskog minimuma“ zašto svake četiri godine tokom čitavog radnog vijeka moraju obnavljati i dopunjavati svoje obrazovanje o higijenskom načinu rada sa hranom. Polaznici kroz predavanja, popraćena audio vizualnim pomagalima i literaturom, saznaju što je važno učiniti ili šta ne smiju učiniti da bi hranu s kojom rade sačuvali od promjena i zagađenja koja bi mogla imati štetne posljedice po zdravlje potrošača, na provjeri znanja zadovolje usvojenim saznanjima i s potvrdom o položenom ispitu vraćaju se na radno mjesto s najboljom namjerom da sve što su naučili i primijene.
Međutim, sticajem okolnosti uvjeti na random mjestu često su puta daleko od onih o kojima su slušali: nema odgovarajuće radne odjeće, a kamo li sanitarnih prostorija (garderoba, tuš – kabina), nema adekvatnog sudopera za pranje čaša i suđa, poslodavac ograničava korištenje deterdženata i dezinfekcijskih sredstava, hladnjak je malen – pa kako složiti hranu na propisani način, a da ne utiče jedna na drugu te im osigurati čuvanje.