Zdravstveno-veterinarski i ekološki efekti nepravilnog zbrinjavanja otpada životinjskog porijekla

Otpad životinjskog porijekla predstavlja organski materijal koji se pod atmosferskim uticajem brzo razgrađuje uz stvaranje gasova neugodnih mirisa (amonijak, sumporvodonik) i drugih proizvoda raspadanja (masne kiseline, aromatične kiseline), koji direktno ili indirektno zagađuju sve elemente okoliša: zrak, tlo i vodu. Takva mjesta postaju staništa pasa lutalica, glodara, lešinara i insekata.

Animalni otpad čine cijeli životinjski trupovi ili dijelovi trupova ili proizvodi životinjskog porijekla koji nisu namijenjeni ishrani ljudi, uključujući jajne ćelije, embrione i sjeme za osjemenjavanje životinja. Naravno, u animalni otpad spadaju i sporedni produkti nastali prilikom finalizacije sirovina animalnog porijekla, a u sve se uključuju otpadne vode i zrak bez obzira da li su posljedica higijenskih, tehnoloških ili dijagnostičko-terapijskih mjera provedenih na životinjama ili u objektima u kojima su one smještene, odnosno objektima u kojima se vrši finalizacija animalnih proizvoda.

Bosna i Hercegovina ne raspolaže sa izgrađenim kapacitetima za zbrinjavanje animalnog otpada, što predstavlja veliki problem, obzirom da ovaj otpad može da negativno utiče na sve sastavne elemente okoliša, zrak, tlo, vodu, floru i faunu, pa tako i na javno zdravlje.

Prema dostupnim podacima, u Zeničko-dobojskom kantonu nastaje oko 22,500 t/god animalnog otpada, a na području BiH oko 97,500 t/god. U obavljenim konsultacijama sa generatorima otpada sa područja Zeničko-dobojskog kantona, ali i sa područja drugih kantona i regija, može se zaključiti da se na godišnjem nivou generiraju i veće količine animalnog otpada.

Poznato je da se većina otpada životinjskog porijekla, od oko 75-80%, zbrinjava i odlaže u jamama grobnicama, stočnim grobljima, ali i na komunalnim deponijama, u koritima vodotokova, na šumskom zemljištu, poljoprivrednom zemljištu i drugim lokacijama. Sve ove lokacije su djelomično uslovne ili ipak nisu uslovne za zbrinjavanje ovih kategorija otpada i ne zadovoljavaju standarde BiH i EU za zbrinjavanje otpada životinjskog porijekla.

Infektivni animalni otpad se u potpunosti ne zbrinjava u jamama grobnicama i stočnim grobljima. Iskustvo je pokazalo da vlasnici i/ili držaoci životinja, ne prijavljuju svaku oboljelu životinju, iako su to po zakonu dužni uraditi kada su u pitanju zoonozna oboljenja. Smatra se da nije prijavljeno 10-20% oboljelih životinja, a razlozi mogu biti mnogi, od neprepoznavanja simptoma bolesti do namjernog neprijavljivanja zarazne bolesti radi straha od finansijske štete. U takvim slučajevima vlasnici i/ili držaoci životinja samostalno zbrinjavaju životinje uginule od zaraznih bolesti, a zbrinjavaju takođe i pobačene plodove i druge kontaminirane materije. Ovakav infektivni animalni otpad se često zbrinjava u nedovoljno dubokim jamama, tako da usljed jakih kiša ili otkopavanjem od strane drugih životinja (lešinara) mogu lako dospjeti na površinu tla. Na taj način se ovaj infektivni materijal širi dalje u okoliš i negativno utiče na sve njegove sastavne elemente, uključujući i negativan uticaj na javno zdravlje.

Uzročnici zaraznih oboljenja (bakterije, virusi i dr.) mogu da prežive različito vrijeme u okolišu, zavisno od vrste uzročnika i klimatskih faktora. Poznato je npr. da Brucella spp. može preživjeti oko 2 mjeseca u vodi i tlu, naročito vlažnom, zatim nekoliko mjeseci u sijenu, prašini, ogradi, a smatra se da može da preživi i do 8 mjeseci u tekućem đubrivu.

Od ukupno proizvedene količine otpada životinjskog porijekla, samo mali dio se odnosi na infektivni animalni otpad (oko 2%), dok se veći dio odnosi na otpad iz proizvodnih procesa sa farmi, iz klaonica, pogona za preradu mesa i proizvodnju proizvoda od mesa, kao i pogona za proizvodnju proizvoda od kože i drugo. Ovaj otpad se uglavnom zbrinjava na komunalnim deponijama u ZDK ili u drugim kantonima,. Međutim, velike količine ovog otpada završe u okolišu, u koritima rijeka, šumskom zemljištu i drugim neuslovnim lokacijama, gdje ga odlažu generatori ovog otpada. To se dešava iz razloga jer nisu u mogućnosti da ga zbrinjavaju na adekvatan način, ili je dostupan način preskup ili se ponekad radi samo o neodgovornosti.

Pored svega navedenog, poseban problem predstavlja i đubrivo ili stajnjak sa farmi, koji se ubraja u kategoriju II animalnog otpada. Uglavnom se stajnjak upotrebljava za kultivisanje poljoprivrednog zemljišta, ali količina primijenjenog stajnjaka često prevazilazi ono što usjevi mogu uzimati, ostavljajući ostatak da „pobjegne“ u zrak ili u površinske vode. Takav zastarjeli i nepravilan tretman animalnog otpada može dovesti do ozbiljnih problema zagađenja okoliša.

Zaključak – Trenutne metode zbrinjavanja otpada životinjskog porijekla dovode do značajne kontaminacije okoliša ovim otpadom i produktima njegove razgradnje, a može se reći da negativno utiču i na javno zdravlje. Neadekvatno odlaganje i upravljanje otpadom životinjskog porijekla uzrokuje zagađenja svih sastavnih elemenata okoliša: tla, vode i zraka. Vektori kao što su insekti, glodari, ptice i drugi, privučeni ovim otpadom usljed jakih mirisa produkata razgradnje, pronalaze ga, otkopavaju i dalje ga raznose u okolišu, a sa ovim otpadom mogu širiti i uzročnike bolesti kao što su Q groznica, BSE, bjesnilo, salmoneloza, bruceloza, ehinokokoza i druge. Otpad animalnog porijekla, prema tome može biti i izvor infekcija kod drugih zdravih životinja, ali i zoonoznih infekcija kod ljudi.

Takođe, upotrebom vode zagađene animalnim otpadom za kupanje, navodnjavanje ili za piće mogu se pojedinci izložiti infektivnom materijalu ili drugim kontaminantima iz ovog otpada. Animalni otpad negativno utiče i na zrak u njegovoj okolini, jer se njegovim razlaganjem oslobađaju neugodni mirisi koji se šire u okoliš, a potiču uglavnom od gasovitih jedinjenja, kao što su amonijak i sumporovodonik. Produkti razgradnje animalnog otpada kontaminiraju tlo u okolnom području i isključuju ga iz dalje upotrebe, jer više nije uslovno za poljoprivrednu proizvodnju ili neke druge namjene, naročito ako se uzme u obzir povećanje rizika od zoonoznih infekcija. Ovaj otpad negativno utiče i na vode (tekuće i stajaće, nadzemne i podzemne), jer oticanje produkata razgradnje animalnog otpada u vode, prema dosadašnjim iskustvima često dovodi do povećane potrošnje kisika u vodi, odnosno dolazi do povećanja vrijednosti biološke potrošnje kisika (BPK₅) i vrijednosti suspendovanih materija u vodi. Iz svega ovog proizilazi da je neophodno uspostaviti odgovarajuće kapacitete za adekvatno zbrinjavanje otpada životinjskog porijekla.

Autor: Rusmir Goletić DVM / Institut za zdravlje i sigurnost hrane Zenica – Veterinarski zavod

Projekat: “Promocija adekvatnog zbrinjavanja otpada životinjskog porijekla i mapiranje lokacija divljih deponija otpada životinjskog porijekla na području Zeničko-dobojskog kantona“, sufinansiran je sredstvima Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline ZDK.