POVREDA PRAVA PACIJENTA NA OBAVJEŠTENJE KAO OSNOV ZA NAKNADU ŠTETE U FEDERACIJI BIH

autori: Sinanović Alija, MA iur. (1*)
dr. Selvedina Sarajlić Spahić (2*)
Jasna Bajramović, dipl.iur. (3*)

POVREDA PRAVA PACIJENTA NA OBAVJEŠTENJE KAO OSNOV ZA NAKNADU ŠTETE U FEDERACIJI BIH (4*)

Sažetak

Zakon o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata u FBiH (5*) propisao je osnovna prava pacijenata i način njihovog ostvarivanja. Isti obim prava pacijenata su propisana i Zakonom o zdravstvenoj zaštiti u FBiH (6*). Zakonodavac se odlučio da prava, obaveze i odgovornosti pacijenata pored Zakona o zdravstvenoj zaštiti definiše i posebnim Zakonom, dajući time značaj navedenoj pravnoj materiji, imajući posebno u vidu činjenicu da su pacijenti posebno osjetljiva kategorija stanovništva. Jedno od osnovnih i možemo ga nazvati početnih prava pacijenata je pravo na obavještenje i na učestvovanje u postupku liječenja, jer od pravilnog informisanja o zdravstvenom stanju, mogućnostima i rizicima liječenja, zavisi izbor i tok liječenja, te ostvarivanje svih drugih prava, obaveza i odgovornosti pacijenata.

U ovom radu, autori analiziraju teoretski aspekt prava pacijenata na obavještenje, korelaciju istog sa ostvarivanjem drugih prava pacijenata, te analiziraju pravo pacijenta na naknadu štete u situacijama kršenja prava na obavještenje i uskraćivanje prava na učestvovanje u toku liječenja. Kao primjer utvrđene obaveze naknade štete zbog kršenja prava na obavještenje autori analiziraju presudu Općinskog suda u Zenici, koja se temelji na ranijem pravu “na tačno obavještavanje i poduku o svim pitanjima koja se tiču pacijentovog zdravlja” definisanom ranijim Zakonom o zdravstvenoj zaštiti u FBiH (7*), te prave korelaciju sa pozitivnim uređenjem ovog instituta.

UVOD

Zakonom o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata (u daljem tekstu: Zakon) Federacija Bosne i Hercegovine je regulisala i uredila veoma bitnu oblast zdravstva, pri tome usklađujući domaće zakonodavstvo sa međunarodnim konvencijama koje je ratifikovala država Bosna i Hercegovina (8*).
Pravo na zdravlje je univerzalno ljudsko pravo. Zdravlje je stanje potpunog tjelesnog, duševnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti. Zakonom su određena prava, obaveze i odgovornosti pacijenata prilikom korištenja zdravstvene zaštite, način korištenja tih prava, način zaštite i unapređenja tih prava, kao i druga pitanja u vezi sa pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata. Zakonska definicija pacijentom smatra svako lice, bolesno ili zdravo, osigurano ili neosigurano lice, koje zatraži ili kojem se pruža određena mjera ili usluga u cilju očuvanja i unapređenja zdravlja, sprečavanja bolesti, liječenja ili zdravstvene njege i rehabilitacije. (9*)

Zakon o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata ima za svrhu da se pacijentima u Federaciji Bosne i Hercegovine omogući jednaka, primjerena, kontinuirana, kvalitetna i bezbjedna zdravstvena zaštita koja se zasniva na partnerskom odnosu pacijenata, kao primaoca zdravstvenih usluga i zdravstvene ustanove, privatne prakse odnosno zdravstvenog radnika ili zdravstvenog saradnika, kao davaoca zdravstvenih usluga. Partnerski odnos zasniva se na uzajamnom povjerenju i poštovanju između pacijenta i zdravstvene ustanove, privatne prakse odnosno zdravstvenog radnika ili zdravstvenog saradnika, na svim nivoima zdravstvene zaštite, te pravima, obavezama i odgovornostima partnera u ovom odnosu. (10*)

Odnos liječnika i pacijenta se zasniva na međusobnom povjerenju, posebno sa aspekta pacijenta prema liječniku, a cijeneći liječnikovo stručno znanje, iskustvo i slično. Međutim, iako je povjerenje nužno, to ne isključuje i pravni odnos koji nastaje u odnosu između liječnika i pacijenta, a koji ima i svoje elemente odštetne odgovornosti. U situacijama kada liječnik propusti poduzeti nužne i propisane radnje ili načini grešku u radu, dolazimo do pitanja odštetne odgovornosti. Kako je pravo na obavještenje zakonom definisano kao obaveza liječnika, autori polaze od hipoteze da uskraćivanje ili nedovoljno ostvarivanje ovog prava povlači odgovornost za naknadu štete. Budući da se radi o pravu na pristup određenim informacijama, autori će analizirati obim štete koja može nastati kršenjem ovog prava.

PRAVO NA OBAVJEŠTENJE

Kako bi Zakon osigurao partnerski odnos i aktivno učestvovanje pacijenta u procesu liječenja, te kako bi se osiguralo pravo na samostalno odlučivanje pacijenta, pacijent ima pravo da od liječnika koji je odgovoran za njegovo liječenje blagovremeno dobije obavještenja koja su mu potrebna kako bi donio informisanu odluku da pristane ili ne pristane na predloženu medicinsku mjeru. Zakon je definisao i obim obavještenja pacijenta na način da je propisano da obavještenje treba biti dovoljno obuhvatno, tačno i blagovremeno. Obuhvatnost obavještavanja se cijeni u svakom posebnom slučaju prema mogućnosti da pacijent nadležnom zdravstvenom radniku može postavljati pitanja nakon ili u toku obavještavanja i na njih dobivati razumljive odgovore. Tačnost obavještavanja zasniva se na spoznatim medicinskim i drugim činjenicama tokom pregleda i liječenja pacijenta, a blagovremenost obavještenja se definiše kao obavještavanje pacijenta o kliničkim nalazima i predloženim medicinskim mjerama, ostavljajući pacijentu najmanje 24 sata od davanja obavještenja da može razmisliti o svojoj odluci, izuzev u hitnim slučajevima. (11*)

Šta obavještenje pacijenta treba da obuhvata taksativno je propisano u članu 11. Zakona (12*), a u stručnoj literaturi je definisan obim svake od pojedinačnih stavki koje obavještenje treba obuhvatiti (13*), tako da se u ovom radu nećemo baviti ovim pitanjem.

Kada pacijent od liječnika zatraži medicinsku uslugu i liječnik mu pristane pružiti tu uslugu, zaključuje se ugovor o medicinskom tretmanu između pacijenta i liječnika, odnosno zdravstvene ustanove za koju liječnik radi, i to u onom trenutku kad liječnik iskaže spremnost pregledati pacijenta, savjetovati ga, doći u kućnu posjetu i sl. Ugovor o medicinskom tretmanu ima obveznopravni karakter i njime se među strankama zasniva građanskopravni odnos. Jedna od liječničkih temeljnih ugovornih obaveza jest i obaveza da pacijentu da obavijesti o činjenicama koje se odnose na njegovo zdravstveno stanje. U prvom redu, radi se o informacijama koje trebaju uputiti pacijenta na ponašanje koje je u interesu njegova zdravlja (dijetalna ishrana, način života, način uporabe propisanih lijekova i njihove neželjene posljedice i sl.). Drugo, liječnik je dužan pacijenta obavijestiti o činjenicama koje su od značenja za njegovo samoodređenje, odnosno pristanak na odgovarajući medicinski tretman (podaci o dijagnozi, tijeku i načinu liječenja, rizicima koji su mu svojstveni i sl.). (14*)

Forma obavještenja pacijenta nije Zakonom propisana, pa stoga obavještavanje pacijenta može biti izvršeno pisanim i usmenim putem.

“Pisane informacije moraju biti čitko i jasno napisane. U praksi je često slučaj da se obavještenje i izjava pacijenta daju u pisanom obliku, na štampanom formularu koji pacijent treba pročitati i potpisati. U medicinsko-pravnoj teoriji postoji mišljenje da ovakav način obavještavanja i pristanka pacijenta nije najpouzdanije dokazno sredstvo, jer ne pruža mogućnost individualiziranja obavijesti, implicira da ga pacijent nije pročitao ili dovoljno razumio, a potpisani formular može biti indicija da prije toga uopće nije vođen razgovor o medicinskom tretmanu i mogućim posljedicama i rizicima.” (15*)

S obzirom da je pisana forma pouzdanije dokazno sredstvo da je sa pacijentom vođen razgovor i da su mu data odgovarajuća obavještenja u eventualnom sudskom postuku, smatramo da je najbolje kombinovati pisanu i usmenu formu obavještenja pacijenta na način da se nakon izvršenog razgovora sa pacijentom i objašnjenja svih individualnih karakteristika pacijentovog slučaja, od pacijenta zatraži i pismeni potpis formulara. Potpis pacijenta ne bi bio potreban u svim situacijama, kao što je npr. specijalistički nalaz, ali u tom slučaju je postupajući liječnik u obavezi da u nalazu jasno naznači da je pacijenta upoznao sa sadržajem njegovih prava i da mu je dao odgovarajuće informacije i upute potrebne za dalje liječenje. U takvoj situaciji, ukoliko pacijent nije zadovoljan obimom svojih prava, Zakon je predvidio mogućnost ulaganja prigovora.

Pojedini autori smatraju da Zakon o pravima, obavezama i odgovornosti pacijenata u FBiH nije osigurao odgovarajuće mehanizme za adekvatno ostvarivanje ovih prava. “Zakon naime, vrlo detaljno govori o vrstama i sadržaju informacija koje trebaju biti saopštene pacijentima, dok s druge strane zanemaruje neke okolnosti koje mogu predstavljati objektivnu smetnju za to. Tako se npr. često gubi iz vida vrijeme koje je potrebno kako bi se pacijentu pružile informacije koje sadrže sve elemente koje predviđa zakon. U nekim slučajevima ta bi aktivnost vrlo lako mogla u cijelosti ispuniti radno vrijeme liječnika ili uveliko smanjiti broj pacijenata kojima liječnici mogu istinski posvetiti pažnju na dovoljno kvalitetan način, što bi opet moglo dovesti do ugrožavanja zdravlja onih pacijenata koji ne bi došli na red.” (16*)

S obzirom da se obuhvatnost obavještenja cijeni u svakom konkretnom slučaju, to je obaveza liječnika da procijeni način i obuhvatnost obavještavanja, a što zavisi kako od stanja pacijenta i njegove sposobnosti da razumije, tako i od specifičnosti svakog pojedinog slučaja.

ODGOVORNOST ZA ŠTETU

Da bismo govorili o odgovornosti za štetu potrebno je prethodno definisati pravni odnos koji nastaje između zdravstvene ustanove i pacijenta, odnosno utvrditi karakter ugovora o pružanju zdravstvenih usluga. Prijemom pacijenta kod liječnika i njegovom spremnosti da izvrši pregled pacijenta zaključuje se ugovorni odnos. Prema zauzetom stavu u teoriji i praksi takav ugovor ima karakter ugovora o djelu. Također, ima stavova da se radi o ugovoru o nalogu, ali i da se radi o neimenovanom tipu ugovora sui generis.17 Smatramo da se radi o ugovoru o djelu, ali bez obaveze postizanja određenog rezultata u pružanju zdravstvene usluge. Predmet ugovora je pružanje zdravstvene usluge u skladu sa stručnim medicinskim znanjima uz poštivanje zakonom propisanih prava pacijenta i propisanih procedura i postupaka. Liječnik ne garantuje i ne obavezuje se na uspjeh liječenja, ali se obavezuje da će postupati pažnjom dobrog stručnjaka, te da će poštivati zakonske propise i dostignute medicinske standarde u liječenju. U tome se nalazi osnov odgovornosti liječnika, odnosno zdravstvene ustanove.

Odgovornost zdravstvene ustanove je subjektivne a ne objektivne prirode. Dakle, primjenjuju se pravila o subjektivnoj odgovornosti kod kojih se krivnja pretpostavlja, što znači da zdravstvena ustanova, da bi se oslobodila odgovornosti za štetu, mora dokazivati da je radila prema pravilima i standardima struke i da nema njihove krivnje. Zdravstvena ustanova odgovara pacijentu ukoliko njeni zaposlenici, ljekari i drugo medicinsko osoblje, nisu postupali u skladu sa pravilima medicinske nauke i sa odgovarajućom pažnjom i iz takvog ponašanja zaposlenika zdravstvene ustanove nastane šteta za pacijenta. Obaveza naknade štete postoji u slučaju ljekarske greške, međutim obaveza naknade štete pacijentu postoji u svim slučajevima kršenja prava pacijenata koja su taksativno navedena u Zakonu, ukoliko je zbog te povrede prava pacijent pretrpio štetu. Prema Marčetić (18*) propusti liječnika u davanju obavještenja pacijentu smatraju se ljekarskom greškom u širem smislu, što predstavlja osnov za naknadu štete. (19*)

Šta se smatra štetnom radnjom koje se mogu dovesti u uzročno-posljedičnu vezu sa nastalom štetom za pacijenta, “Klarić navodi četiri grupe takvih štetnih radnji: 1) povreda pravila zdravstvene struke (liječnička pogreška), 2) povreda prava na tjelesni integritet (liječenje bez pristanka pacijenta), 3) povreda obveze pružanje hitne medicinske pomoći i 4) povreda obveze sklapanja ugovora o zdravstvenoj usluzi.” (20*)

Na pitanje naknade štete pacijentu primjenjuju se odredbe Zakona o obligacionim odnosima (21*) (u daljem tekstu ZOO). Tako je propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ako se ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. (22*)  Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta). (23*)

Nadalje, za štetu koju zaposleni u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara preduzeće u kome je zaposlenik radio u trenutku prouzrokovanja štete, a oštećeni može tražiti i od zaposlenog, ako je ovaj štetu prouzrokovao namjerno. (24*)

Da bi postojala odgovornost zdravstvene ustanove za naknadu štete pacijentu potrebno je da su ispunjene sljedeće pretpostavke:
– da je nastupila šteta
– da je šteta prouzrokovana protupravnom radnjom ili propuštanjem
– da se radnja ili propuštanje mogu pripisati u krivicu štetniku
– da postoji uzročna veza između radnje odnosno propuštanja i nastale štete.
Propust liječnika sam po sebi ne povlači ni krivičnu, ni građansku odgovornost. Odgovornost nastupa samo ukoliko je propust nanio štetu pacijentovom zdravlju ili ako mu je pričinio drugi vid materijalne ili nematerijalne štete. Pri tome se ovdje odgovornost ne ograničava samo na štetu koju pretrpi pacijent, nego je ista proširena i na druga lica koja ima pravo na naknadu štete (npr.bliski srodnici u slučaju trajne invalidnosti pacijenta). Kada pacijent ili drugo oštećeno lice zahtjeva naknadu štete zbog propusta u liječenju, on mora dokazati da su propusti u liječenju ili samo liječenje uzrok njegove primarne štete. “Utvrđivanje uzročne veze, u postupku pred sudom, odvija se na osnovu hipotetičkog pitanja kakav bi ishod lečenja bio u slučaju da je lekar postupio onako kako je trebalo. Tada pacijent mora dokazati da štetu koju je pretrpeo ne bi nastala bez lekareve greške.” (25*)

Građansko-pravna odgovornost zdravstvenih ustanova postoji u slučajevima kada se dokaže da ljekar i zdravstveno osoblje nisu postupali onako kako je trebalo, odnosno onako kako je propisano. Zdravstvena ustanova koja pruža medicinsku intervenciju može odgovarati samo za one posljedice koje nastanu uslijed nestručnog, nepažljivog i nepropisnog rada njenih zaposlenika, tj. za posljedice koje se mogu pripisati u krivicu ljekarima i drugom osoblju zbor rada koji nije bio u skladu sa pravilima medicinske struke, koji nije bio u skladu sa propisima kojima se definiše rad zdravstvene ustanove i zdravstvenog kadra.

Zdravstvena ustanova se može osloboditi odgovornosti ako dokaže da je zaposlenik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo, odnosno onako kako je propisano pozitivnim propisima i medicinskom strukom.

Odgovornost zdravstvene ustanove za naknadu štete pacijentu je primarna u odnosu na odgovornost zaposlenika–zdravstvenog radnika koji je načinio propust. Odgovornost zaposlenika nije solidarna sa odgovornošću zdravstvene ustanove, nego je ona supsidijarne prirode, tako da oštećeni pacijent naknadu štete od zaposlenika zdravstvene ustanove može potraživati samo u slučaju da je isti štetu prouzrokovao namjerno.

Nadalje, za utvrđivanje odgovornosti za štetu zdravstvene ustanove bitno je uzeti u obzir i član 18. stav 2. ZOO koji propisuje da je učesnik u obligacionom odnosu dužan da u izvršavanju obaveze iz svoje profesionalne djelatnosti (obavljanje zdravstvene djelatnosti) postupa sa povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

Analiza sudske prakse

Obavljanje zdravstvene djelatnosti kao profesionalne djelatnosti zdravstvenih ustanova je definisana Zakonom o zdravstvenoj zaštiti FBIH kojim je između ostalog propisan i katalog prava pacijenata i data uputa da su ista detaljnije obrađena Zakonom o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata u FBiH. Kada se gore navedeno dovede u vezu sa propisanim pravima pacijenata, a posebno pravom na obaviještenost, proizilazi zaključak da su zdravstveni radnici u obavljanju svoje djelatnosti nužni postupati sa pažnjom dobrog stručnjaka. To znači da je obaveza svakog doktora da pacijentu pruži i osigura pravo na obaviještenost u njegovom punom obimu, a u slučaju spora u pogledu obima i načina ostvarivanja prava na obaviještenost, teret dokazivanja je na zdravstvenoj ustanovi kod koje je liječnik zaposlen.

Tako smo u sudskoj praksi zabilježili slučaj u kojem se sud obavezao zdravstvenu ustanovu primarne zdravstvene zaštite na naknadu nematerijalne štete pacijentu i trećim licima, te je utvrdio obavezu isplate mjesečne rente na ime troškova za izdržavanje i tuđu njegu. Općinski sud u Zenici je donio pravosnažnu presudu u predmetu broj 43 0 P 075131 12 P. Presuda je zasnovana na odredbama ranije važećeg Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji je važio u vrijeme štetnog događaja i to člana 26. Zakona. Član 26. Zakona o zdravstvenoj zaštiti je propisivao neotuđiva prava građana u ostvarivanju zdravstvene zaštite, a stav 1. tačka 5. istog člana propisivao je pravo “na tačno obavještavanje i poduku o svim pitanjima koja se tiču njegova zdravlja”. Iako je Zakon o zdravstvenoj zaštiti FBiH prestao sa primjenom, smatramo bitnim utvrđenje suda u predmetnoj presudi, jer je obim prava na obavještavanje pacijenta u Zakonu o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata u FBiH šire postavljen u odnosu na raniju definiciju u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti. Naime, Zakon sada propisuje obavezu obavještavanja pacijenta na dovoljno obuhvatan način, da pacijent dobije potrebne informacije o svom zdravstvenom stanju i druge informacije koje su mu potrebne da bi mogao donijeti odluku o (ne)prihvatanju predložene medicinske intervencije. Pacijentu te informacije moraju biti saopštene blagovremeno, te moraju biti tačne, odnosno zasnovane na spoznatim medicinskim i drugim činjenicama tokom pregleda i liječenja pacijenta. Iako sada nije izričito propisana obaveza liječnika da pacijentu da poduku o svim pitanjima koja se tiču njegovog zdravlja, kako je ranije bilo definisano, mišljenja smo da pravo na obuhvatnost obavještavanja sadrži i pravo na edukaciju, tj. pravo na poduku. Ovakav stav je u skladu sa članom 7. Kodeksa medicinske etike i deontologije Ljekarske/Liječničke komore FBiH od 18.04.2015. godine koji propisuje da “ljekar/liječnik mora poštovati pravo duševno sposobnog, svjesnog i dobro obaviještenog bolesnika da prihvati ili odbije pojedinog ljekara/liječnika, odnosno preporučenu ljekarsku/liječničku pomoć, uz vlastiti rizik”. Također, članom 11. Zakona o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata u FBiH definisano je šta obavještenje pacijenta treba da obuhvati, te se obim obavještenja definisan tim članom može smatrati podukom pacijenta.

Pravo na obavještenje je jedno od osnovnih prava pacijenata i od ostvarivanja tog prava zavisi dalji tok i uspješnost liječenja. Propust zdravstvenih radnika u vidu pružanja nedovoljno obuhvatnog, netačnog, ili neblagovremenog obavještavanja pacijenta može prouzrokovati nemjerljivu štetu za pacijenta i prouzrokovati obavezu zdravstvene ustanove na naknadu štete pacijentima i trećim licima.

Pravo na obavještavanje pacijenta je zakonom definisano. Međutim u praksi su i dalje prisutni slučajevi gdje se javljaju dileme da li je pacijent dovoljno obaviješten. Tako je Općinski sud u Zenici (26*)  odlučivao o naknadi štete zbog povrede prava na obaviještenost trudnice o stanju ploda. Presuda u ovom predmetu je zasigurno proširila shvatanje pojma obaviještenosti pacijenta, te je ukazala zdravstvenim ustanovama i liječnicima na obim njihove odgovornosti i u situacijama kada direktno ne utiču na stanje pacijenta, u konkretnom slučaju ploda. Stoga, iako je presuda zasnovana na primjeni odredbi ranije važećeg Zakona o zdravstvenoj zaštiti, smatramo korisnim ukazati na stajalište i tumačenje suda u pogledu obima prava pacijenta na obaviještenost.

Činjenično stanje slučaja je sljedeće:

Pacijentica se javila u zdravstvenu ustanovu primarne zdravstvene zaštite (prvotuženi) na ultrazvučni pregled u vrijeme kada je trudnoća iznosila 17 gestacijskih nedjelja i četiri dana. Postupajući liječnik je izvršio pregled i sačinio nalaz u kojem je konstatovao da je vidljiv uredan rad srca i ploda, prisutni pokreti ploda, vrijednosti biparijentalnog dijametra i fenura ploda. Drugi pregled u istoj zdravstvenoj ustanovi pacijentica je obavila osam dana poslije. Zbog sumnje na poremećaj oligohidramiona kod pacijentice, ista je upućena u zdravstvenu ustanovu sekundarnog nivoa zdravstvene zaštite (drugotuženi), gdje je obavila pregled sa gestacijskom dobi starosti trudnoće od 21 sedmica i šest dana. Prilikom upućivanja u zdravstvenu ustanovu sekundarnog nivoa, pacijentica nije dobila nikakvo obavještenje od strane zdravstvene ustanove primarnog nivoa o zdravstvenom stanju ploda, niti eventualno potrebnim daljim medicinskim intervencijama. Na pregledu u zdravstvenoj ustanovi sekundarnog nivoa konstatovano je smanjenje količine plodove vode, te postojanje dolichocephalia-e, te je zakazan kontrolni pregled za tri sedmice, na koji se pacijentica nije pojavila. Pacijentica je potom uradila pregled u privatnoj zdravstvenoj ustanovi (trećetuženi), gdje je upućena četverotuženom na specijalistički pregled i snimak 3D i 4D ultrazvučnim aparatima. Kod četverotuženog je urađen ultrazvučni nalaz u 23. sedmici trudnoće, a u nalazu je kostatovano da je pored biometrijskog nalaza izmjerena i težina fetusa koja ukazuje da je isti bio na donjoj granici standarda rasta, da je izrazito izražen cefalični index (zadak), da je AFI 18 graničan prema oligohidramnionu, kao i da je detektiran veći mokraćni mjehur. U predviđeno vrijeme poroda dijete je rođeno bez obje ruke i sa sindaktilijom prstiju desnog stopala što predtsavlja oštećenje organizma u visini od 100%. Roditelji djeteta su ustali sa tužbom potražujući naknadu štete jer od strane zdravstvenih ustanova nisu bili informisani o stanju ploda, a da su znali za oštećenje organizma u ovom procentu, odlučili bi se za abortus, zbog materijalnih prilika u kojim su živjeli i nemogućnosti da se brinu o djetetu sa takvim potrebama. Dakle, niko od tuženih u nalazima nije konstatovao niti pacijentici usmeno saopštio da postoje takve malformacije ploda da će dijete biti rođeno bez ruku i sa problemima prstiju desnog stopala.

Tužene zdravstvene ustanove su osporile postavljeni tužbeni zahtjev i isticali da nema uzročne veze između radnje postupajućih liječnika i oštećenja organizma, te da liječnici nisu u obavezi napisati na nalazu ili usmeno saopćiti pacijentu da u toku pregleda nisu uočili/vidjeli nedostatak nekog organa ili slično.

Utvrđenje činjeničnog stanja i ocjena suda

Nakon provedenog postupka i vještačenja, sud je primjenom odredbe člana 26. Zakona o zdravstvenoj zaštiti FBiH, dovodeći isti u vezu sa članom 18. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima utvrdio odgovornost prvotužene za naknadu štete. Sud je utvrdio da su liječnici prvotužene, koji su dva puta pregledali tužiteljicu bili u obavezi da utvrde i tužiteljici saopšte činjenice da je ista dolaskom na prvi ultrazvučni pregled u toku 18-te sedmice trudnoće propustila optimalni period za detaljan i precizan pregled ploda, uključujući i ekstremitet, a što je bitno sa aspekta utvrđivanja postojanja malformacija ploda, da prilikom pregleda nisu uočene ruke, što ne znači da ih nema, da joj je plodova voda smanjena i da ta smanjenost otežava pregled ploda u svakom slučaju, a naročito u slučaju kada je trudnica propustila optimalni period za ultrazvučni pregled, da je plod manjeg uzrasta u odnosu na plod te starosti, da su pokretljivosti ploda manje, te da smanjena pokretljivost ploda i manji uzrast ploda također pregled čine otežanim. Dakle, sud je utvrdio da su liječnici bili u obavezi da tužiteljici ukažu na moguće posljedice stanja u kojem se njena trudnoća nalazila, odnosno sve otežavajuće okolnosti koje su trudnoću pratile, a sve cijeneći da je zdravstvena ustanova dužna da postupa sa pažnjom dobrog stručnjaka, kako je predviđeno članom 18. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima.

Sud je nadalje utvrdio da su postupajući liječnici prvotuženog, tužiteljici kao medicinski neukoj strani, bili u obavezi da ukažu na:
– mogućnost anatomskog skena ploda
– mogućnost tužiteljice da podnese zahtjev za konzilijarni pregled, kao i na mogućnost da to učini postupajući doktor
– mogućnost bolničke hospitalizacije u cilju daljnjih pretraga radi rješavanja nedoumica o eventualnom postojanju ili nepostojanju ekstremiteta ploda
– mogućnost prekida trudnoće u slučaju da se utvrdi nedostatak ekstremiteta.

Sud smatra da je propuštanjem davanja gore navedenih informacija pacijentici, ista bila uskraćena za ostvarivanje sljedećih prava i to:
– prava na pristupačnu zdravstvenu uslugu koja u ovakvim situacijama obuhvaća i korištenje anatomskog skena, bolničku hospitalizaciju, konzilijarni pregled, prekid trudnoće i druge medicinske metode koje struka poznaje
– pravo na tačno obavještavanje i poduku o svim pitanjima koja se tiču zdravlja, kako trudnice, tako i ploda a ovo pravo, po stavu suda obuhvata svaku informaciju o zdravlju pacijenta i informacije o svim pitanjima koja se tiču zdravlja, uključujući gore navedena prava na pristupačnu zdravstvenu zaštitu, kao i pravo da trudnica dobije svaku moguću informaciju o stanju ploda koja uključuje i informaciju da li neki ekstremitet nije uočen prilikom rutinskog ultrazvučnog pregleda uz poduku šta to tačno može da znači (da se ne vidi iz određenih medicinskih razloga ili da isti doista ne postoje)
– pravo na izbor između više oblika medicinskih intervencija, među kojima je bila i mogućnost prekida trudnoće jer su prva dva pregleda izvršena prije 20 sedmice trudnoće, kada je prema Zakonu o uslovima i postupku za prekid trudnoće (27*)  do istog moglo doći.

Značaj presude u praksi

U konkretnom slučaju sud je član 26. Zakona o zdravstvenoj zaštiti tumačio na način da formulacija “tačno obavještenje o svim pitanjima” i “poduka o svim pitanjima” u sebi sadrže obavezu postupajućeg ginekologa da trudnici saopšti sve informacije o stanju ploda, koje su prilikom pregleda utvrđene, koju obuhvataju obavezu da se saopšti sve što je utvrđeno, što je vidljivo i što nije uočeno. Tačno obavještenje o svim pitanjima koja se tiču zdravlja pacijenta, prema zauzetom sudskom stavu, uključuje i obavještenje da prilikom pregleda nisu uočene ruke, što dalje povlači obavezu doktora da pacijentu da sve potrebne poduke o svim pitanjima koja se tiču zdravlja pacijenta.

Značaj ove presude jeste u tome što je sud utvrdio da pravo na tačno obavještenje obuhvata i obavezu postupajućih liječnika da pacijenta obavijeste i o onome što nije uočeno tokom pregleda, a to bi moglo ukazivati na određene medicinske probleme ili stanja koja utiču na zdravlje pacijenta. Do donošenja ove presude, zdravstvene ustanove i postupajući liječnici su imali stav da nisu u obavezi da trudnici kod koje prilikom ultrazvučnog pregleda ploda nisu viđeni pojedini ekstremiteti ploda saopšte da nisu viđeni, a sve iz razloga što to ne znači da plod zaista i nema ekstremitete. Međutim, sud je utvrdio da ovaj slučaj pokazuje da ono što nije viđeno može da znači i da stvarno ne postoji, zatim da manjak plodove vode može, ali i ne mora da stvori pogrešnu sliku o postojanju ekstremiteta, kao i manji rast i slabija pokretljivost, a što je sve zaposlenik – liječnik koji profesionalno obavlja liječničku djelatnost, morao da zna.

Odgovornost za štetu sud je utvrdio samo prema prvotuženom, čiji su zaposlenici- liječnici uradili prva dva ultrazvučna pregleda, iako ni ostali tuženi nisu tužiteljici saopštili informacije o nedostatku ekstremiteta ploda. Međutim, sud je utvrdio da je prvotužena propustila da tužiteljici da poduku o svim pitanjima koja se tiču njenog zdravlja i zdravlja ploda na način da tužiteljici objasni da to što se na ultrazvučnom pregledu nisu vidjeli ekstremiteti (ruke) ne znači da oni ne postoje, da to može biti posljedica smanjene plodove vode i kasnijeg dolaska na pregled, ali i da je moguće da se ne vide iz razloga što ih stvarno nema. Propuštajući da tužiteljicu obavijesti o svim pitanjima koja se tiču njenog zdravlja, prvotužena je uskratila tužiteljici pravo na izbor između više oblika medicinskih intervencija, što je za posljedicu imalo da je tužiteljica rodila dijete sa teškim invaliditetom, koje ne bi rodila da je znala za nedostatak ekstremiteta.

Protupravnost se ogleda u tome da je prvotužena propustila informisati tužiteljicu o stanju ploda, a između te radnje propuštanja i neželjenog rođenja djeteta postoji uzročna veza, jer nakon 20. sedmice trudnoće nije bilo moguće izvršiti prekid trudnoće. Posljedica protupravne radnje prvotuženog, odnosno zaposlenika prvotuženog je neželjeno rođenje djeteta sa teškim invaliditetom organizma u procentu od 100%. Dakle, posljedica nije oštećenje ploda koje bi bilo eventualno rezultat pogrešnog postupanja doktora, nego se posljedica ogleda u neželjenom rođenju djeteta sa urođenim oštećenjima organizma u teškom stepenu. Liječnici nisu doprinijeli oštećenju ploda, ali su propustili pacijenta obavijestiti o svim pitanjima koja se tiču njegovog zdravlja, što je kod pacijenta, trudnice i njenog bračnog partnera dovelo do nastanka nematerijalne štete. Dakle, sud nije cijenio odgovornost prvotužene za anomalije sa kojim je dijete rođeno, jer su iste posljedica nepoznatog i neutvrđenog faktora, nego je sud cijenio odgovornost za propuste u davanju potrebnih obavještenja, informacija i uputa, te kroz uticaj tih propusta na nastanak štete. Upravo ovaj uticaj propusta na nastanak štete je bio razlog da sud oslobodi odgovornosti ostale tužene zdravstvene ustanove, jer njihovi propusti nisu mogli utjecati na eventualnu odluku o prekidu trudnoće, jer su pregledi u tim zdravstvenim ustanovama obavljeni nakon proteka zakonom propisanog krajnjeg roka u kojem je moguće izvršiti prekid trudnoće.

Momentom prijema pacijenta u zdravstvenu ustanovu, odnosno iskazivanjem spremnosti liječnika da pregleda pacijenta isti stupaju u obligaciono-pravni odnos, koje kao takve obavezuju zakonske norme. Djelatnost pregleda pacijenta se u cjelini ili djelimično odnosi na uslugu pregleda nekog dobra (tijelo, plod), pa se u tom slučaju odgovornost liječnika odnosno zdravstvene ustanove ne procjenjuje samo sa aspekta njihovog uticaja na dobro koje pregledaju i njegovo stanje, odnosno da li su isti svojim radnjama prouzrokovali ili doprinijeli da to dobro bude oštećeno ili uništeno, nego i sa aspekta da li su svojim radnjama odgovarajućih pregleda prouzrokovali ili doprinijeli da šteta nastane, da bude veća ili da spriječi njen nastanak. Stoga osoba koja se bavi djelatnošću koje pružaju usluge pregleda nekog dobra nije odgovorna za nedostatak na tom dobru koji je posljedica nekog drugog faktora, ali jeste odgovorna za nepružanje adekvatne informacije o stanju dobra koje je predmet pregleda i njegovim nedostacima, jer je to njihova ugovorna ili zakonska obaveza, zavisno od vrste djelatnosti koju obavljaju. Nepružanje adekvatne informacije prouzrokuje odgovornost za štetu u smislu sprečavanja nastanka štete ili njenog umanjenja u čemu se ogleda protivpravnost štetnih radnji i uzročno-posljedična veza između štetne radnje i štete.

Sud je dalje zauzeo stav da svako pogrešno savjetovanje ili propuštanje davanje savjeta odnosno informacija odražava se na postojeće stanje oštećenog ploda i to onakvim kakvo ne bi trebalo da bude. Svako pogrešno davanje savjeta ili informacija ili propuštanje davanja savjeta ili informacija u određenom stadiju prvobitno željene trudnoće zadržava postojeće stanje stvari koje je samo po sebi takvo da bi trudnoću učinilo neželjenom da propusta u davanju savjeta i informacija nije bilo. Ta neželjenost daje pravo majci djeteta da prekine prirodno željenu trudnoću koja je uslijed nekih faktora kao što je otkrivanje teškog tjelesnog oštećenja ploda, u određenom trenutku zbog ekonomskih, društvenih ili drugih razloga postala neželjena.

Rođenjem djeteta sa trajnim oštećenjem organizma, roditelji su u obavezi izdržavanja takvog djeteta, koje izdržavanje je znatno komplikovanije i novčano skuplje od izdržavanja djeteta bez oštećenja organizma. Dakle, radi se o pasivnoj šteti kojom je oštećeni postao dužnik, mimo svoje volje. S obzirom da je dijete rođeno sa nedostacima i nužna mu je tuđa njega i pomoć, sud je utvrdio da dijete ima pravo na naknadu štete u vidu troškova tuđe njege i pomoći. Roditeljima tako rođenog djeteta pripada pravo na naknadu štete zbog duševnih bolova zbog teškog invaliditeta djeteta, dok je sud u konkretnom slučaju djetetu dosudio i naknadu nematerijalne štete zbog naruženosti.

ZAKLJUČAK

Obaveza obavještavanja pacijenta je uspostavljena s ciljem da se obezbjedi pacijentu saopštavanje potrebnih činjenica, na tačan i razumljiv način, blagovremeno, kako bi pacijent, nakon saznanja za te činjenice i njihovog razumijevanja mogao donijeti odluku da se podvrgne određenom medicinskom tretmanu ili ne. Na ovaj način se osigurava učešće pacijenta u procesu liječenja, budući da pacijent pored prava ima i obaveze i odgovornosti. Ta prava, obaveze i odgovornosti u procesu liječenja, pacijent može ostvariti samo ako dobije sve potrebne činjenice koje se odnose na njegovo liječenje i koje se odnose na njegovo zdravlje.

Kada liječnik propusti da pacijenta obavijesti o njegovom zdravlju na način propisan Zakonom, te uslijed tog propusta pacijentu nastane šteta, za istu po principu subjektivne odgovornosti odgovara zdravstvena ustanova, a supsidijarno i liječnik pod određenim uslovima. Obim i način obavještenja pacijenta zavisi od svakog konkretnog slučaja, što znači da će sud cijeniti sve okolnosti slučaja prilikom utvrđivanja da li je pacijent dovoljno obaviješten. Pri tome, liječnici moraju voditi računa da u pružanju liječničke djelatnosti moraju postupati sa pažnjom dobrog stručnjaka, što povećava njihovu odgovornost prilikom procjene da li je pacijent dovoljno obuhvatno obaviješten. Također, krivica liječnika se pretpostavlja, pa u slučaju spora liječnik odnosno zdravstvena ustanova moraju dokazivati da su postupali u skladu sa zakonskim propisima i medicinskom strukom.

Analizirana presuda u radu potvrđuje hipotezu da uskraćivanje ili nedovoljno ostvarivanje prava na obavještenost pacijenta povlači odgovornost za naknadu štete. Značaj presude se ogleda u promjeni dotadašnjeg pristupa liječnika i uspostavljanju novog standarda u obavještavanju pacijenta, na način da je utvrđen do tada neprimjenjiv obim i način obavještenja pacijenata, budući da je sud utvrdio da pravo na tačno obavještenje obuhvata i obavezu postupajućih liječnika da pacijenta obavijeste i o onome što nije uočeno tokom pregleda, ako bi to moglo ukazivati na određene medicinske probleme ili stanja koja utiču na zdravlje pacijenta. Dakle sudska praksa je zauzela stav da iz pažnje dobrog stručnjaka proizlazi obaveza liječnika da pacijenta obavijesti i o stvarima koje nije vidio na pregledu, mogućim razlozima zbog kojih ih nije mogao uočiti i pregledati, ukoliko bi to moglo ukazivati na određena stanja ili bolesti pacijenta.

Provedeno istraživanje i analiza predmetne presude ima za cilj da ukaže liječnicima na obim njihove odgovornosti u postupku obavještavanja pacijenata, značaju ostvarivanja tog prava, te moguću širinu tog prava. Kod pružanja usluge pregleda pacijenta, liječnik nije odgovoran za nedostatak na tijelu i zdravlju pacijenta koji je posljedica nekog drugog faktora, ali jeste odgovoran za nepružanje adekvatne informacije o stanju tijela i zdravlja koje je predmet pregleda i njegovim nedostacima, jer je to njegova ugovorna i zakonska obaveza. Nepružanje adekvatne informacije prouzrokuje odgovornost za štetu u smislu sprečavanja nastanka štete ili njenog umanjenja u čemu se ogleda protivpravnost štetnih radnji i uzročno-posljedična veza između štetne radnje i štete.

Fusnota:

1 Rukovodilac Službe za pravne poslove i javne nabavke u JU Institut za zdravlje i sigurnost hrane Zenica
2 Rukovodilac Službe za promociju zdravlja i kvalitet u zdravstvu u JU Institut za zdravlje i sigurnost hrane Zenica
3 Rukovodilac Odjeljenja za kadrovske poslove i pripravnike u JU Institut za zdravlje i sigurnost hrane Zenica
4 Rad je prezentiran na II Kongresu ljekarske /liječničke komore FBiH sa međunarodnim učešćem, Tuzla, 11-13. novembar 2022. godine, Zbornik sažetaka dostupan na: http://kongres.fmcbih.ba/bs/zbornik-radova/
5 Sl. novine FBiH 40/10
6 Sl. novine FBiH 46/10, 75/13
7 Sl. novine FBiH 29/97
8 Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njeni protokoli, Konvencija o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine: Konvencija o ljudskim pravima i biomedicine, Konvencija o pravima djeteta, Standardna pravila za izjednačavanje mogućnosti za lica sa invaliditetom, Deklaracija o pravima pacijenata u Evropi, te Rezolucija o zdravlju za sve Svjetske skupštine zdravstva
9 Član 1. Zakona o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata u FBiH
10 Član 2. Zakona o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata u FBiH
11 član 10. Zakona o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata u FBiH
12 član 11. Zakona o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata u FBiH: „Obavještenje iz člana 10. ovog zakona treba da obuhvati: 1) dijagnozu i prognozu bolesti; 2) kratak opis, cilj i korist od predložene medicinske mjere, njezin termin izvođenja; 3) vrstu i vjerovatnoću mogućih rizika, bolne i druge sporedne ili trajne posljedice; 4) za operativne i druge medicinske zahvate povezane sa većim rizikom ili većim opterećenjem, pacijentu se daju usmena i pisana objašnjenja na razumljiv način, i to liječnik koji će obaviti zahvat, a ako to nije moguće drugi liječnik koji je osposobljen za taj zahvat; 5) moguće promjene pacijentovog stanja poslije poduzimanja predložene medicinske mjere, kao i moguće nužne promjene u načinu života pacijenta; 6) alternativne metode liječenja sa opisom koristi i rizika svake od alternativnih metoda, uključujući i efekat neliječenja; 7) dejstvo lijekova i moguće nuspojave tog dejstva; 8) daljnji tok pružanja zdravstvene zaštite koji uključuje druge medicinske mjere i ostalim uslugama koje su na raspolaganju pacijentu, a ne pripadaju isključivo medicinskim mjerama; 9) pravo na odlučivanje o preporučenoj medicinskoj mjeri; 10) informacije pri otpustu iz bolnice ili druge stacionarne zdravstvene ustanove što uključuje otpusno pismo sa dijagnozom, opisom načina liječenja i zdravstvene njege, te uputama za daljnje liječenje i rehabilitaciju.”
13 vidjeti više J. Čizmić, Pravo pacijenata na obaviještenost, s posebnim osvrtom na zaštitu tajnosti podataka o zdravstvenom stanju pacijenta, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta Rijeka, 2008., Br. 1, str. (1-49); S. Bodnurak i dr., Komentari zdravstvenih zakona, Sarajevo, 2011.
14 Čizmić (fn. 13) s. 13.
15 Bodnurak (fn. 13) s. 332.
16 E. Mujkić, Ostvarivanje prava pacijenata u Bosni i Hercegovini, Sveske za javno pravo, Fondacija Centar za javno pravo, 2013., str. (57-69) 62.
17 vidjeti više J. Nakić, L. Belanić, Sličnosti i razlike naknade štete nastale pacijentima u zdravstvenoj ustanovi u Republici Sloveniji i Republici Hrvatskoj (kroz dva sudska predmeta), Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 40, 2019., Br. 1., str. (445-479)
18 D. Marčetić, V. Filipović, Parnice iz medicinskog prava, Glasnik Advokatske komore Vojvodine, br. 1/2020., str. (95-110)
19 o ljekarskoj grešci kao razlogu pravne odgovornosti ljekara pogledati kod M. Počuća i dr., Lekarska greška kao razlog pravne odgovornosti lekara i zdravstvenih ustanova, Vojnosanitetski pregled, 2013; str. (207-214)
20 Nakić ( fn. 17), s. 450.
21 Sl. list SFRJ 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, Sl. list RBiH 2/92, 13/93 i 13/94
22 član 154. stav 1. ZOO
23 član 15. ZOO
24 član 170. ZOO
25 J. Radišić, Odgovornost lekara u slučaju kad nije dovoljno sigurno da je njegova greška nanela štetu pacijentovom zdravlju, Revija za pravo osiguranja, 2010, Br. 3., str. (48-54) 48.
26 Predmet se vodio pod brojem 43 0 P 075131 12 P, a prvostepena presuda je potvrđena u cjelosti od strane Kantonalnog suda u Zenici (43 0 P 075131 17 Gž), te Vrhovnog suda FBiH (43 0 P 075131 17 Rev)
27 Sl. list SRBiH 29/77 i 12/87

LITERATURA

1. S. Bodnurak i dr., Komentari zdravstvenih zakona, Sarajevo, 2011.
2. J. Čizmić, Pravo pacijenata na obaviještenost, s posebnim osvrtom na zaštitu tajnosti podataka o zdravstvenom stanju pacijenta, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta Rijeka, 2008., Br. 1, str. (1-49)
3. V. Klajn-Tatić, Obaveštenje i pristanak pacijenta na medicinsku intervenciju, dostupno na: http://www.lks.org.rs/Storage/Global/Documents/dogadjaji/Obavestenje_i_%20pristanak_pacijenta_na_medicinsku_intervenciju.pdf (pristup: 28.08.2022.)
4. D. Marčetić, V. Filipović, Parnice iz medicinskog prava, Glasnik Advokatske komore Vojvodine, br. 1/2020., str. (95-110)
5. E. Mujkić, Ostvarivanje prava pacijenata u Bosni i Hercegovini, Sveske za javno pravo, Fondacija Centar za javno pravo, 2013., str. (57-69)
6. J. Nakić, L. Belanić, Sličnosti i razlike naknade štete nastale pacijentima u zdravstvenoj ustanovi u Republici Sloveniji i Republici Hrvatskoj (kroz dva sudska predmeta), Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol. 40, 2019., Br. 1., str. (445-479)
7. M. Počuća i dr., Lekarska greška kao razlog pravne odgovornosti lekara i zdravstvenih ustanova, Vojnosanitetski pregled, 2013; str. (207-214)
8. J. Radišić, Odgovornost lekara u slučaju kad nije dovoljno sigurno da je njegova greška nanela štetu pacijentovom zdravlju, Revija za pravo osiguranja, 2010, Br. 3., str. (48-54)
ZAKONI I PODZAKONSKI AKTI I DRUGI PROPISI
1. Ustav FBiH
2. Zakon o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata, Sl. novine FBiH 40/10
3. Zakon o zdravstvenoj zaštiti FBiH, Sl. novine FBiH 46/10, 75/13
4. Zakon o zdravstvenoj zaštiti FBiH, Sl. novine FBiH 29/97
5. Zakon o obligacionim odnosima, Sl. list SFRJ 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, Sl. list RBiH 2/92, 13/93 i 13/94
6. Zakonu o uslovima i postupku za prekid trudnoće, Sl. list SRBiH 29/77 i 12/87
7. Kodeks medicinske etike i deontologije Ljekarske/Liječničke komore FBiH od 18.04.2015. godine
ODLUKE SUDOVA
1. Presuda Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 075131 12 P od 30.12.2016. godine
2. Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 075131 17 Gž od 18.04.2017. godine
3. Presuda Vrhovnog suda FBiH broj 43 0 P 075131 17 Rev od 11.12.2018. godine
INTERNET STRANICE
1.http://www.lks.org.rs/Storage/Global/Documents/dogadjaji/Obavestenje_i_%20pristanak_pacijenta_na_medicinsku_intervenciju.pdf (pristup: 28.08.2022.)