Paraziti iz roda Giardia uzrokuju giardiozu (giardiosis), hroničnu crijevnu parazitozu rasprostranjenu širom svijeta.

Giardia duodenalis (sinonimi: G. intestinalis, G. lamblia) infestira veliki broj domaćih i divljih sisara, kao i različite vrste ptica.

Kod pasa i mačaka, giardioza može uzrokovati dijareju i druge gastrointestinalne probleme, ali životinja često bude asimptomatski nosilac.

Zbog bliskog kontakta ljubimaca i ljudi, te mogućnosti prenošenja, giardioza može predstavlja značajan veterinarski i javnozdravstveni problem, naročito u kontekstu zoonoza.

Trenutno se Giardia duodenalis klasificira u skupove (sojeve ili genotipove) A–H, varijabilnih specifičnosti domaćina. Sojevi C i D se obično nalaze kod pasa, dok je F izolovan iz mačaka i drugih životinja.

Infestacija ljudi sa Giardia duodenalis je gotovo uvijek sa sojem A ili B.

Životni ciklus i patogeneza

Giardia ima direktan životni ciklus sa ponovljenom, aseksualnom reprodukcijom trofozoita u tankom crijevu i intermitentnom proizvodnjom rezistentnih cista koje se izlučuju u fecesu.

Do infestacije dolazi oralnim unosom cista, pri čemu je potrebno samo nekoliko cista da izazovu oboljenje.

Trofozoiti se vežu za epitelne ćelije i uzrokuju smanjeni kapacitet apsorpcije i promijenjenu propusnost crijeva. Patentni period iznosi 4–16 dana, a patentnost obično perzistira nekoliko sedmica ili mjeseci.

Vjeruje se da infestacija izaziva parcijalni imunitet što rezultira gubitkom simptoma, a u nekim slučajevima i eliminacijom agensa, ali sa ograničenom otpornošću na reinfekciju.

Prevalencija giardioze

Prema dostupnim istraživanjima, globalna prevalencija giardioze kod pasa iznosi oko 15,2%, a kod mačaka oko 12,0%. U novijim studijama, Giardia ciste su otkrivene u 11,3% pasa i 7,06% mačaka.

Ukupna prevalenca kod pasa i mačaka u Evropi je oko 3–7%, ali je to značajno više kod mladih jedinki ispod jedne godine starosti, što giardiozu čini jednim od najčešćih endoparazita u ovoj starosnoj grupi.

U populacijama pasa i mačaka iz prihvatilišta, azila ili ulice, prevalencija je često veća nego kod kućnih ljubimaca s urednim održavanjem.

Izlučivanje cista primijećeno je kod zdravih i bolesnih životinja, što znači da rizik od prenosa i dalje postoji.

Način širenja i zoonotski potencijal

Transmisija je feko-oralna putem cista u vodi, hrani ili iz okoline. Ciste mogu kontaminirati tlo, vodu, hranu i površine, te preživjeti mjesecima u vanjskoj sredini, ali su osjetljive na isušivanje i značajno su smanjeni brojevi zamrzavanjem-odmrzavanjem.

Ljudi (ili druge životinje) se zaraze oralnim unosom cista – putem vode, hrane, neoprane ruke, direktnog kontakta sa zaraženim fecesom ili kontaminiranim okruženjem.

Iako mnoge infekcije kod pasa i mačaka pripadaju sojevima prilagođenim samo njima (npr. C i D kod pasa, F kod mačaka), značajan broj životinja izlučuje sojeve koji su potencijalno zoonotski (A i B), što znači da postoji realna mogućnost prenosa sa ljubimca na čovjeka.

Giardia se kod ljudi obično prenosi putem vode za piće, a rezultati molekularnih analiza upućuju da su psi relativno mali izvor infekcije, ali rizik je prisutan.

Zbog toga je giardioza od značaja ne samo za zdravlje životinja nego i za javno zdravlje.

Klinička slika

Najčešći klinički znakovi giardioze kod pasa uključuju:

• Dijareja (povremena ili kontinuirana) – inhibirana sposobnost apsorpcije hranjivih tvari, vode i elektrolita
• Gubitak težine
• Anoreksija i letargija
• Povraćanje
• Dehidriranost
• Loš kvalitet dlake.

Dijareja je najčešći simptom, a neuspjeh u dijagnosticiranju i liječenju bolesti može dovesti do ozbiljnog gubitka težine, pa čak i smrti u ekstremnim slučajevima.

Bolest je posebno opasna za štenad, starije pse, pse s oslabljenim imunološkim sistemom, te za životinje koje su izložene stresu (npr. radni/lovački psi).

Dijagnoza

Dijagnozu je moguće uspostaviti laboratorijskim pregledom fecesa psa ili mačke.

Radi poboljšanja detekcije, preporučuje se pregledati tri uzorka u periodu od tri do pet dana, s obzirom na intermitentno izlučivanje cista.

Preventivne mjere

Da bi se smanjio rizik od giardioze i zaštitili ljubimci i ljudi, preporučuju se sljedeće mjere:

Redovno veterinarsko praćenje

• Redovne laboratorijske analize fecesa (obavezno pri uvođenju nove životinje)
• Kontrole fecesa (koprološke analize), naročito kod mladih životinja ili onih koje borave napolju
• Mjesečna upotreba antiparazitika širokog spektra
• Redovni pregledi kod veterinara uz plan zaštite od parazitoza.

Higijena i sanitarija

• Redovna higijena prostora u kojem pas boravi
• Uklanjanje izmeta što je prije moguće (barem dnevno) i zbrinjavanje potencijalno zaraznog otpada
• Zaražene pse potrebno je okupati kako bi se uklonile ciste s dlake
• Često pranje i sušenje pokrivača, posteljine i posuda za hranu i vodu
• Temeljito pranje ruku nakon rukovanja izmetom ili čišćenja posuda
• Ciste inaktivira para i kipuća voda.

Kontrola vanjskog okoliša

• Obezbijediti psu čistu vodu i zdjelicu
• Kontrolisati mjesta sa kojih pas uzima vodu
• Izbjegavati stajaću vodu, barice, neprovjerene izvore vode
• Spriječiti psa da lovi i jede glodare i druge male životinje
• Dezinfekcija travnatih dvorišta ili staza je nemoguća – ova područja treba smatrati kontaminiranima najmanje mjesec dana nakon što su zaraženi psi posljednji put bili prisutni
• Ciste su osjetljive na isušivanje – područja treba pustiti da se temeljito osuše nakon čišćenja.

Izolacija i tretman zaraženih životinja

• Izolacija kućnih ljubimaca sa dijarejom ili dijagnosticiranih kliconoša ograničiti će prenos
• Pratiti preporuke veterinara za liječenje i kontrolu fecesa nakon terapije
• Kako bi se povećala učinkovitost dezinficijensa, otopine treba ostaviti 5–20 minuta prije ispiranja s kontaminiranih površina.

Edukacija vlasnika

• Informisati se o giardiozi, načinu prenošenja i rizicima za ljude
• Posebnu pažnju posvetiti djeci, starijim osobama i imunokompromitovanim članovima domaćinstva
• Izbjegavati piti zagađenu vodu, naročito tokom putovanja
• Razmisliti o kupovini filtera za vodu ako nemate provjeren izvor pitke vode

Zaključak

Giardioza pasa i mačaka je raširen globalni problem, sa značajnim prevalencijama u brojnim zemljama.

Zbog mogućnosti prenošenja sa ljubimaca na ljude – posebno u zajednicama gdje je blizak kontakt sa životinjama – ova bolest predstavlja i veterinarski i javnozdravstveni izazov.

Preventivne mjere – redovna veterinarska kontrola, higijena, odgovorno držanje životinja i edukacija vlasnika – ključ su da se rizik smanji i da zaštitimo i životinje i ljude.

Uz primjenu preventivnih mjera, redovnim veterinarskim pregledima i upotrebom odgovarajućih antiparazitika čuvamo zdravlje našeg ljubimca, ali i naše okoline i domaćinstva.

Serija tekstova o parazitozama realizira se u okviru projekta “ ENDOPARAZITOZE KOD KUĆNIH LJUBIMACA I VETERINARSKO JAVNO ZDRAVSTVO”