skip to Main Content

ŠUGA – Sve što trebate znati

Ljudska šuga je zarazna infestacija kože uzrokovana parazitskom grinjom Sarcoptes scabiei var. hominis. To je uobičajena kožna bolest širom svijeta koja se javlja ne samo u siromašnim slojevima društva, već i u razvijenim zemljama. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je 2009. godine prepoznala šugu kao “zanemarenu tropsku bolest (NTD)” ili NTD, naglašavajući tako potrebu za svijesti zajednice i pravilnim strategijama liječenja.

Šuga je jedna od najčešćih kožnih bolesti širom svijeta, od koje godišnje oboli 150-200 miliona ljudi. Šuga posebno pogađa malu djecu, a najveći utjecaj ima u lošim prenaseljenim životnim uslovima. Teret bolesti je sada dobro okarakteriziran, uključujući bakterijske superinfekcije grupe A Streptococcus i Staphylococcus aureus, s izvještajima o nefritisu, akutnoj reumatskoj groznici ili smrtonosnoj invazivnoj sepsi koja je posljedica šuge.

Liječenje šuge ostaje uglavnom suboptimalno od dijagnoze do liječenja, a hitno je potreban napredak u razvoju novih terapijskih mjera koje vode do izlječenja. Prenose se sa jedne zaražene osobe na drugu direktnim, produženim bliskim fizičkim kontaktom. Grinje mogu živjeti na ljudskom tijelu 1 do 2 mjeseca. Također mogu živjeti u posteljini ili namještaju 48 do 72 sata.

Šuga (latinski scabere „ogrebati”) izaziva intenzivan svrab, povezan s tipičnim lezijama kože. Bolest je poznata više od 2.500 godina; Grci i Rimljani su prvi pisali o njegovoj zaraznoj prirodi. Grinja je prvi put identificirana i ilustrovana u 17. stoljeću.

Šuga je rasprostranjena bolest, koja je prisutna u svim dijelovima svijeta, s najvećim značajem u ugroženim populacijama koje žive u tropskim i suptropskim regijama, i ima dokumentovano značajno opterećenje. Posljednje procjene govore da 150-200 miliona ljudi u svijetu ima šugu svake godine, a da je opterećenje šugom posebno veliko u Aziji, Okeaniji i Latinskoj Americi. Mala djeca u siromašnim populacijama koja žive u uslovima gužve češće su u opasnosti. Prijenos šuge se uglavnom dešava kontaktom koža na kožu i, rjeđe, putem fomita unutar okruženja kontaminiranog grinjama (općenito u kontekstu teških oblika šuge).

Kako je šuga zarazna, osobe koje dijele isto domaćinstvo sa pacijentima mogu često biti pogođene. Ovo je posebno slučaj kod teške šuge, odnosno obilne šuge ili kraste šuge, u kojoj je opterećenje grinja po osobi dramatično povećano, male epidemije oko jednog slučaja se lako mogu razviti, a podstaknute su prenaseljenim domaćinstvima i prolaznim načinom života.

Poznato je da rizik od prijenosa ovisi o opterećenju pacijenta grinjama, veličini domaćinstva i koncentraciji populacije, te o tome kako pojedinci međusobno komuniciraju. Zaista, ljudi koji žive u grupisanim zajednicama ili u pretrpanim stambenim uslovima su pod većim rizikom od šuge i epidemija. U zemljama s visokim dohotkom, visoka endemičnost šuge se često javlja u zatvorenim zajednicama i institucionalnim okruženjima, kao što su bolnice, ustanove za brigu o djeci i starijima, zatvori, škole, beskućnici i izbjeglički kampovi.

Dugo vremena, grinja od šuge se pogrešno doživljavala kao ektoparazit koji samo uzrokuje svrab. Međutim, nedavne epidemiološke studije ukazuju na sve veći morbiditet, pa čak i smrtnost, zbog infekcije šugom, uglavnom uzrokovane bakterijskim infekcijama koje se pojavljuju sa parazitskom infestacijom. Pretpostavlja se da je grebanje lezija kao odgovor na ogroman svrab češće prisutno kod šuga nego kod bilo kojeg drugog svraba kože. Nelagoda izazvana intenzivnim svrabom može imati direktne posljedice, odnosno uskraćivanje sna pacijentima, ometanje koncentracije na poslu ili školi, što može dovesti do negativnog utjecaja na pohađanje nastave, učinak i kvalitetu života.

Češanje samih lezija od šuge dovodi do narušavanja kožne barijere što stvara ulaznu tačku za oportunističke ili patogene bakterije koje mogu postati invazivne, kao što su streptokok grupe A (GAS) i S. aureus. Ove bakterije dovode do sekundarne infekcije epiderme, također poznate kao pioderma ili impetigo, koja može postati teža i uzrokovati infekcije kože i mekih tkiva (uključujući nekrotizirajući fasciitis), septicemiju ili invazivnije bakterijske infekcije. U nekim slučajevima, imunološki posredovane bolesti mogu se javiti nakon infekcije, kao što je glomerulonefritis ili akutna reumatska groznica, a oba mogu postati kronična.

Ova povezanost između parazita šuge i bakterijskih patogena uočena je uglavnom u tropskim ili suptropskim područjima svijeta i na udaljenim lokacijama; s nekim podacima koji sugerišu da do 40% lezija impetiga može biti povezano sa šugom, posebno među malom djecom. Ova konkretna veza ustanovljena je početkom 1970-ih, s epidemiološkim studijama koje su pokazale epidemije akutnog glomerulonefritisa na Trinidadu ili Južnoj Africi istovremeno s izbijanjem šuge, ili u interventnim studijama na terenu koje pokazuju smanjenje hematurije u djetinjstvu nakon liječenja šuge, ili smanjenje prevalencije impetiga ili ranica na koži paralelno sa smanjenjem broja šuga tokom kampanja masovne primjene lijekova (MDA). Osim svraba, šuga još uvijek uzrokuje značajan društveni uticaj, utječući na kvalitetu života i izostanak iz škole ili posla među inficiranim pacijentima. Naglašene su njegove izražene društvene, ekonomske i psihološke posljedice, ali su dovoljne da opravdaju globalno poboljšanje u upravljanju njime.

Tretman malih klastera (individualni i porodični nivo)

Liječenje se mora propisati za sve potvrđene slučajeve šuge i treba ga dati svim kontaktima u domaćinstvu i porodici. Lokalni lijekovi su se smatrali prvom linijom liječenja sve do dolaska oralnog ivermektina 1981. godine, koji je u početku bio rezerviran za ponavljajuće, teško lječive slučajeve, one sa superinficiranom ili ekcematoznom kožom ili za pacijente sa šugom. Lokalne agense treba nanositi na cijelu površinu kože, od “glave do pete”, izbjegavajući oči, nos i usta. Period primjene ovisi o specifičnim uputama proizvođača. Oralni ivermektin se daje u standardnoj dozi od 0,2 mg/kg i može biti povezan sa nižim stopama potpunog izlječenja ako se daje samo jednom. Predloženo je davanje lijeka uz obrok s visokim sadržajem masti kako bi se povećala njegova apsorpcija i, shodno tome, mogla bi se povećati njegova efikasnost. Većina skabicida djeluje tako što utječe na živčanu i mišićnu funkciju parazita, a aktivni su samo protiv mobilnih stadija (larva, nimfa i odrasle jedinke), a ne i na jaja.

Za tešku sekundarnu bakterijsku infekciju također treba dati odgovarajući tretman. Lokalne antibiotske kreme (npr. mupirocin ili fusidinska kiselina) se ne preporučuju u slučajevima sa obilnim lezijama. Sistemski antibiotici moraju ciljati GAS i S. aureus (uključujući MRSA u određenim područjima). Oralni trimetoprim-sulfametoksazol (kotrimoksazol) ili intramuskularni benzatin penicilin G koriste se u tropskim endemskim regijama, dok se pristinamicin, amoksicilin/klavulanska kiselina ili cefaleksin mogu koristiti u netropskim regijama. Za svrab ne postoji poseban tretman. Antihistaminici mogu pomoći, ali efikasna su njihova sedativna svojstva, a ne mehanizam protiv svraba.

Razumijevanje vjerovanja, stavova i prakse o šugi je od vitalnog značaja za uspješan razvoj i implementaciju programa kontrole šuge. Kožne bolesti su uglavnom uzrokovane nedostatkom lične higijene i higijene okoliša. U istraživanjima, više učesnika u grupi bez šuge nego u grupi sa šugom pripisuje uzrok nedostatku higijene.

Značajan dio učesnika prijavljuje je da je šuga uzrokovana parazitom, mikroorganizmom ili „prijatelji/porodica koju imate“. Neki ispitanici u istraživanjima su također vjerovali da je šuga uzrokovana natprirodnim silama poput vještičarenja ili prokletstva. S obzirom na manjak edukacije i s tim manjak higije, postoji potreba da se poboljša edukacija zajednice o šugi i njenim faktorima rizika kako bi se uklonile takve, ili slične zablude o ovoj bolesti.

Uvjerenja, stavovi i iskustva mogu oblikovati ponašanje u potrazi za zdravljem u endemskim zajednicama šuge. Uočeni nedostatak težine bolesti najčešći je razlog za kašnjenje u traženju zdravlja među pacijentima sa šugom. Drugi važni pokretači odloženog traženja njege su korištenje alternativnih tretmana  i uočena neefikasnost liječenja koje pružaju zdravstveni radnici. Edukativni programi bi trebali naglasiti dostupnost besplatnog i efikasnog liječenja za osobe sa zdravstvenim osiguranjem.

Budući da se šuga često javlja u izbijanju, teže je predvidjeti koliko je tretmana za šugu potrebno; stoga postoji rizik da tretman ne bude dostupan na nivou zdravstvene ustanove. Nedostupnost lijekova na nivou ustanove za liječenje slučajeva i njihovi kontakti će se loše odraziti i rezultirati niskim povjerenjem u zdravstveni sistem. Zdravstveni sistemi treba da budu osposobljeni da se brzo povećaju kako bi se nosili sa izbijanjem šuge.

Najefikasnije rješenje problema je edukacija. Objasniti šta je to šuga, kako se prenosi, kako se sprječava njeno širenje. Općenito objasniti o važnosti higijene i efikasnosti čistog života na zdravlje. Jedini način da se spriječi širenje šuge je izbjegavanje dugotrajnog, direktnog kontakta koža na kožu s osobom koja ih ima.

Također izbjegavanje dodirivanja predmeta, poput posteljine ili odjeće, koje je osoba koristila. Objasniti da se treba oprati sva odjeća, posteljina i peškiri u roku od 3 dana prije početka tretmana u vrućoj vodi sa sapunom te ih osušiti na jakoj vatri. Staviti predmete koji se ne mogu oprati, poput plišanih životinja i presvlaka, u zapečaćenu plastičnu vrećicu i čuvati ih najmanje 72 sata. Ovo će izgladnjivati ​​grinje. Očistiti i usisati svaku sobu u svom domu, a zatim baciti vrećicu za usisivač.

Back To Top