Meningokokna sepsa

Meningokoknom bolešću nazivamo infekcije uzrokovane bakterijom Neisseria meningitidis,  a one se mogu očitovati kao asimptomatsko kliconoštvo, nespecifični faringitis (upala grla), upala pluća, gnojni meningitis te kao akutna sepsa.

Bakterija Neisseria meningitidis poznatija kao meningokok prisutna je u cijelom svijetu, sezonskog je karaktera s vrhuncem pojavljivanja u martu i aprilu. Meningokok nastanjuje gornje dišne puteve (sluznicu nosa i ždrijela) isključivo čovjeka a s osobe na osobu se najčešće prenosi kapljičnim putem pri govoru, kašljanju, kihanju ili preko poljubca. Kako meningokok brzo ugiba izvan ljudskog tijela, prenos preko predmeta je vrlo rijedak.

Važno je naglasiti da uzročnik meningokokne bolesti nije toliko zarazan kao uzročnici gripe i prehlade pa je za prenos bolesti potreban izrazito blizak kontakt. To je vrsta kontakta koja postoji u porodici, zatvorenim kolektivima te kontakt izmedju djece iste vrtićke grupe. Svakodnevni, službeni kontakt u školi ili na poslu najčešće nije dovoljan za prenos infekcije.

Od meningokokne bolesti najčešće obolijevaju djeca u dobi od 2-5 godina, rjeđe poslije 25. godine, a vrlo rijetko nakon 50. godine života. Većina odraslih ljudi ima antitijela na meningokok, koja su stekli tokom svog života. Rizik obolijevanja kod osoba povećava prethodni virusni infekt, boravak u pretrpanim prostorima i isrpljujuća fizička aktivnost a da li će neko oboljeti od meningokokne bolesti ovisi prije svega od otpornosti domaćina te količini i agresivnosti meningokoka. Kod vrlo malog broja zaraženih osoba  meningokok prelazi u krvotok uzrokujuči bakterijemiju, a kao posljedica upalne reakcije organizma nastaje sepsa.

Epidemijski oblik meningitisa javlja se u cijelom svijetu, mada češće u nerazvijenim zemljama. Do epidemije dolazi kada se pojavi novi virulentni soj u populaciji. Epidemije najčešće uzrokuju serogrupe A, B, C, Y I W135. U Europi i SAD-u meningitis najčešće uzrokuju serogrupe B, C, I Y, a serogrupe A i W125 u zemljama u razvoju. Meningokoknu pneumoniju najčešće uzrokuju serogrupe Y i W135.

Izvor zaraze su bolesnici te osobe koje nazivamo asimptomatski ili zdravi kliconoše. Kliconoše su ljudi koji meningokok nose na sluznici nosa i ždrijela, a pri tom ne obolijevaju od meningokokne bolesti. Kliconoštvo se može javiti u tri oblika. Hronično kliconoštvo označava nastanjenje meningokoka u nazofarinksu do 2 godine pa i duže, dok povremeno i prolazno kliconoštvo označavaju kratkotrajnije prisustvo bakterije, koje ima veći značaj sa aspekta nastanka oboljenja. Prevalenca kliconoštva kreće se od 8 do 20%  što ovisi o dobi, socioekonomskim uslovima i raširenosti bolesti u zajednici. Iako se bolest javlja sezonski, krajem zime i početkom proljeća kliconoštvo ne podliježe sezonskom javljanju. U zatvorenim kolektivima mladih osjetljivih ljudi kliconoštvo može biti veoma visoko.

Najznačajniji klinički oblici meningokokne bolesti su meningokokni meningitis i meningokokna sepsa, i to zbog visoke smrtnosti koji se kod meningitisa kreće od 5-10%, a kod akutne sepse doseže i 40% .

Inkubacija (vrijeme od ulaska uzročnika u organizam do pojave prvih simptoma) bolesti najčešće iznosi 3 do 4 dana a može se kretati od 2 do 10 dana.

Meningokokni meningitis nastaje zbog prodora meningokoka u ovojnice mozga i kičmene moždine, a očituje se naglim početkom bolesti s visokom temperaturom, glavoboljom, mučninom, povraćanjem te ostalim neurološkim simptomima. Meningitis se razvija češće nego sepsa. Prognoza mu je znatno bolja ( smrtnost 10%), mada su moguće i  trajne neželjene posljedice kao što su oštećenje sluha, vida i druge  neurološke smetnje. Najčešće se pojavljuje u djece predškolske dobi i adolescenata.

Akutna meningokokna sepsa može se pojaviti kao samostalna bolest ili uz meningitis, najčešće kod dojenčadi i male djece. Najkarakterističnije promjene su na koži u obliku sitnih tačkastih krvarenja, a također mogu biti zahvaćeni i drugi organi (zglobovi, srce,nadbubrežne žlijezde). Može se razvijati postepeno kao akutna upala gornjih dišnih puteva ili naglo sa visokom temperaturom, poremećajima svijesti, konvulzijama i drugim simptomima upale mozga (encefalitisa) i vrlo brzim pogoršanjem općeg stanja bolesnika. Fulminantnu meningokoknu sepsu u kliničkoj slici karakteriziraju opsežna krvarenja u koži i sluznicama te simptomi kolapsa kardiovaskularnog sistema što nazivamo Waterhouse-Friderichsenovim sindromom. Radi se o izrazito teškoj bolesti sa zatajivanjem gotovo svih organskih sistema i u pravilu smrtnim ishodom, unutar prva 3 dana bolesti.

Dokazivanje meningokokne sepse zasniva se na kliničkoj slici i laboratorijskim metodama.

U prevenciji i suzbijanju širenja meningokokne bolesti u populaciji ključna je uloga epidemiologa, a ogleda se u ranom otkrivanju osoba koje su bile u bliskom kontaktu s bolesnikom i davanjem preventivnog antibiotika (hemoprofilaksa). Hemoprofilaksa se provodi primjenom odgovarajućeg antimikrobnog preparata (rimfapicin, ceftriakson i ciprofloksacin) u odgovarajućoj dozi i trajanju, zavisno o dobi osobe kojoj se propisuje hemoprofilaksa. Pri tome je važno uspostaviti dobru saradnju s okolinom oboljele osobe (roditelji, nastavnici, i dr.osobe bliske bolesniku) kako ni jedan kontakt ne bi bio zaboravljen.

Nažalost, prvi slučaj oboljenja se ne može predvidjeti, stoga mjere prevencije odnose se uglavnom na prevenciju širenja bolesti, a manje na prevenciju pojave inicijalnog, sporadičnog slučaja.

Za sve kapljične infekcije važno je provoditi kontinuirano a u slučaju pojave bolesti  pojačanu nespecifičnu prevenciju kao što je čišćenje i dezinfekcija prostora, pribora i opreme, provjetravanje prostorija, održavanje lične higijene i higijene okoliša s naglaskom na dovoljnu međusobnu udaljenost ležaja za spavanje.

Za sada postoji četverovalentno cjepivo koje sadrži serogrupe A, C, Y, W135 te se primjenjuje za putnike u zemlje gdje te serogrupe uzrokuju bolest. Cjepivo za Neisseriu meningitidis serogrupe B koja uzrokuje meningokoknu bolest ne postoji.

INZ.BA

SLUŽBA ZA EPIDEMIOLOGIJU